Ovo nije članak o maloljetničkoj delikvenciji. Ovo nije članak o problematičnim učenicima. Ovo nije članak o negativnom zanosu mladih. Ovo je članak posvećen neumornoj djevojci s nadnaravnom željom za uspjehom, priča o upornosti, o radu, o trudu i zalaganju, o koncentraciji i snazi, priča o osobi na koju smo ponosni. Naime, ovo oružje o kome je u samom naslovu riječ upravo je jedna borilačka vještina zvana karate.Djevojka koja je bila povod za pisanje ovog članka naša je učenica Rijalda Džiho.Ova mlada djevojka bavi se karateom od svoje osme godine i iako je, kako sama kaže, počela trenirati “jer je to bilo for a”, vremenom joj je to postala svakodnevna okupacija i najveća ljubav. U decembru prošle godine, na naše oduševljenje, bez velikog čuđenja, položila je crni pojas, te se od tada njena vještina i službeno smatra pravim oružjem.I onoliko koliko smo sretni što ga na ulici ne koristi, toliko smo sretni što ga koristi u dvoranama. Takmičenja na koja često ide oduzimaju joj mnogo vremena, ali to ne umanjuje njenu snagu, niti utječe na njen odličan uspjeh u školskim aktivnostima.
Uopće se ni ne sjećamo da je nekada otišla na takmičenje na federalnom, državnom, evropskom ili bilo kom drugom nivou, a da pri povratku nije nosila bar jednu medalju. Upravo na posljednjem internacionalnom takmičenju, nedavno održanom u Visokom, osvojila je čak četiri zlatne, dvije srebrene i jednu bronzanu medalju.Ova priča šalje poruku o uspjehu za koji je potreban svakodnevan trud i odricanje. Trud koji se isplati.
Još jednom, ovako javno, čestitamo našoj učenici i želimo joj svu sreću ovog svijeta!
Lamija Aliman
