21. veljače je dan kada osvješćujemo važnost materinskog jezika uz misli koje je danski lingvist Louis Hjelmslev zapisao u svojoj knjizi »Prolegomena teoriji jezika« 1974.

“Jezik – ljudski govor – neiscrpiva je riznica raznolikih vrijednosti. Nerazlučivo je vezan uz čovjeka te ga prati u svakom njegovu činu.
Jezik je instrument kojim čovjek oblikuje misao i osjećaje, raspoloženje, težnju, volju i čin, instrument s pomoću kojega on utječe na druge i drugi utječu na njega, krajnja i najdublja pretpostavka ljudskom društvu; ali i zadnji, nezaobilazni oslonac čovjeku pojedincu, njegovo utočište u satima osame, kada se duh bori sa zbiljom, a sukob se razrješuje u monologu pjesnika, mislioca, sanjara.
Jer i prije no što se probudila naša svijest oko nas je odzvanjao jezik, spreman zaodjenuti prvu nježnu klicu naše misli te nas vjerno pratiti kroz život, od jednostavnih svakodnevnih nam poslova pa do najuzvišenijih i najprisnijih časova, onih koji, jezikom zadržani u sjećanju, svagdanjem našem življenju daju topline i snage.
Govor je – i u dobrom i u lošem smislu – biljeg osobnosti, domovine, nacije, znak plemenštine čovjekove. U osobnosti, domovini; naciji, čovječanstvu i samom životu jezik se razrastao toliko sjedinjen s njima, da je moguće zapasti u kušnju pa se pitati, nije li on svemu tome tek zrcalna slika, ili pak izravno sve to jest: sama klica njegova rasta.”