Profesorica Šehić

Sretan Vam odlazak u penziju, profesorice!

profSehicNakon 40 godina punog radnog staža, profesorica Mirsada Šehić dobila je priliku da se odmori od predavanja u srednjoj školi. Niko bolje od nas, njenih učenika, ne zna koliko je profesorica voljela svoj posao i koliko mu je bila posvećena. Njeno lice bilo je ozareno svaki put kada bi ušla u učionicu i njen entuzijazam prenosio se na nas iznova svakim predavanjem. Lekcije koje smo naučili obradili smo tako detaljno da ih sigurno nećemo uskoro zaboraviti, a pouke koje je profesorica nesebično dijelila pamtit ćemo još i duže. Njen stav, njena smirenost, mehkoća glasa, gracioznost, nesebičnost i znanje izazivali su poštovanje kod svakog i najnezainteresiranijeg učenika. Profesorica je uvijek vjerovala u nas i bila jedno od osnovnih obilježja Gimnazije Mostar. Uistinu nam je žao svih onih koji dolaze, a neće biti u prilici da je upoznaju.

Na sjednici, održanoj 12. 6. 2014. godine, profesorica Šehić je bila ljubazna da nas počasti jednim kratkim intervjuom koji iznosim u nastavku.

Kako se osjećate sada? Jeste li sretni zato što odlazite? Šta će Vam najviše nedostajati?

– Zaista se osjećam odlično. Sve u životu ima svoje vrijeme i sada je došlo moje za odmor. Predavati 40 godina nije mali period, a ja sam prošla i mnogo stvari koje su me dodatno umorile. Žao mi je što napuštam svoje učenike, oni će mi najviše nedostajati. Moji mali, veliki prijatelji. Moja najveća podrška. U najtežim trenucima svog života, oni su bili ti koji su mi davali snagu da se borim.

Zašto ste odabrali svoje zanimanje? Da li biste ga meni preporučili?

– Ja nikako nisam znala da ću postati profesor. Željela sam biti liječnik. Onda je jedna osoba jako utjecala na mene da sam shvatila kako je za jednu ženu to suviše odricanja. Potom sam odabrala najsličnije zanimanje, a to je bilo podučavanje o životu, što je na kraju i bio pravi izbor. A ja sam bila okružena liječnicima, moj muž je bio liječnik, moja kćerka, i nadam se da sam to znanje koje sam spontano stekla prenijela i na vas, barem jednim dijelom. Ono čime smo se mi vodili bila je težnja da se kroz život ide prirodnim putem. A vama mogu savjetovati samo da nađete ono što stvarno volite, nađite posao koji će vas ispunjavati srećom i zadovoljstvom, kao što je moj ispunjavao mene.

Da sada možete nešto promijeniti u svojoj dugoj karijeri, šta bi to bilo?

– Mislim da je sve bilo onako kako je i trebalo da bude. Ja sam uvijek bila zadovoljna svime što sam učinila. A kako sam vam uvijek i govorila, samo čovjek zadovoljan sobom postiže dobre rezultate. Ono čemu sam ja težila bilo je stvoriti školu zadovoljstva i sreće, a ne straha. Želim školu u kojoj će se stvarati odnosi emocionalne privrženosti, poštovanja, povjerenja, razumijevnja i odanosti; školu s ciljem pronalaska trajnih izvora životnog zadovoljstva i sreće; školu u kojoj vlada aktivna tolerancija prema različitosti. Ja sam učinila sve što sam mogla da takvo okruženje i stvorim, a sada se samo nadam da će i moje kolege i moji učenici nastaviti s ostvarenjem ovog cilja.

Koliko ste zadovoljni nama kao učenicima? Hoćemo li se moći izboriti s ovim vremenom u kojem živimo?

– Moji učenici moja su najveća nada. Vi i jeste naša budućnost. Na vama sve ostaje i tako i treba da bude. Vi ste izuzetno sposobni i ja sam sigurna u vas. Uvijek sam vjerovala učenicima. Često bih svojim kolegama rekla: „ Ako ne znate istinu, pitajte učenike!“

Ima li nešto što nam zamjerate?

– Nikako. Ja sam prezadovoljna vama. Uvijek sam imala dovoljno ljubavi i poštovanja i još uvijek imam pisma koja su mi učenici pisali koja me i danas rasplaču. Kada dospijete do učenika tako da vam on uzvraća tolikom količinom pažnje, onda je to neprocjenjiva sreća. To su mi najljepše uspomene.

Šta želite da nam poručite na kraju?

– Posmatrajte prirodu, svijet oko sebe, nađite vremena i nikad ne dozvolite da vas obuzmu brige i konflikti. Ne dopustite da vam strah i mora upropaste život. Budite optimisti, naoružajte se pozitivnim mislima, mislima koje će vam pomoći da i najdramatičnije stvari ocijenite s izvjesnog rastojanja i mnogo mudrosti. Ne dajte na sebe, volite i poštujte sebe i nikada nemojte na sebe da zaboravite!

Profesorice, hvala što ste bili dio našeg sazrijevanja! Bila nam je čast upoznati Vas!

 

Lamija Aliman

Comments are closed