Odlazak profesorice Ferušić

Odlazak u penziju profesorice Ferušić

Našu školu ove godine napustila je profesorica latinskog jezika, Zehra Guja Ferušić,  poznata kao stroga, ali iskrena i direktna profesorica koja uvijek kaže ono što misli.  Svi smo zapamtili onaj strah od njenih časova i mržnju latinskog jezika koja se rasprsnula tokom dvije godine njegovog učenja. Od profesorice smo mnogo toga zaista naučili, a jedna od važnijih lekcija bila je da zanemarimo predrasude i da svoj sud o ljudima donosimo sami. Tako smo svi vremenom profesoricu Zehru naučili da poštujemo bez straha i da sve svoje ocjene zaslužimo isključivo svojim trudom.  Kratak intervju s profesoricom možete pročitati u nastavku teksta.

Kako se osjećate povodom svog odlaska u penziju?Jeste li sretni ili tužni? Čemu ćete se sada posvetiti kada budete imali mnogo više slobodnog vremena?

– Tužna nisam nimalo. Idem u penziju koju sam, iskreno, jedva čekala,  jer želim nakon deset godina da budem sa svojom porodicom i mužem koji je ratom i godinama oštećenog zdravlja, da se konačno spojimo, jer nam je puno prošlo, a malo ostalo. Tužna sam samo iz jednog razloga, što ostavljam učionicu. To će mi nedostajati.

Jete li nešto propustili; da možete, da li biste nešto promijenili u svom životu? Da li biste nešto prešutjeli ili nešto rekli?

– Lupus pillum mutat, mores non. Vuk dlaku mijenja, ćud nikad. Ništa  ne bih promijenila, jer ne mogu prešutjeti, to je u mojoj prirodi. Uvijek je teško uzvodno plivati, lakše je da te matica sistema nosi, ali ja nisam mogla dopustiti da se prilagodim sistemu koji mi ne odgovara. Tako da ništa ne bih mijenjala, ostala bih onakva kakva jesam. Međutim, ono što mi je žao je da nisam uspjela ostvariti svoj cilj da svake godine jednog učenika odvedem u Španiju kod sebe kao nagradu za njegov trud i da izvršim razmjenu profesora između ove škole i škole u Španiji koju su pohađala moja djeca.  Ovu prvu ideju realizujem prvi put ove godine, vodim jednog učenika iz ove škole, a drugu nikada nisam bila u mogućnosti da ostvarim. Samo zbog toga žalim.

Jeste li uvijek osjećali svoj profesorski poziv? Je li moguće to osjetiti? Savjetujte nas koji takvu odluku tek treba da donesemo!

– Ja sam mijenjala razna zanimanja, nisam radila samo u školi, ali kao dijete sam uvijek govorila da želim da budem učiteljica i zbog toga sam i završila učiteljsku školu. Latinski jezik tu nisam učila i kada sam došla na Filozofski fakultet u Sarajevu uslov da ovjerim drugi semestar  i pristupim ispitima druge godine bio je latinski jezik, pa smo moja kolegica i ja same učile elemente latino. Nakon toga sam najviše  radila kao prevodilac, ali ovaj posao jeste ono što sam ja željela, jer da nije tako, ne bih ni upisala učiteljsku školu.

Ima li budućnosti u našim učenicima?

– Ja sam duboko ubijeđena da samo vi možete promijeniti nihilizam u našem Mostaru, ali to ne možete šutnjom, već suprotstavljanjem i svojim radom. I ja sam sigurna da ćete vi to i uspjeti.

Koje Vam je najljepše sjećanje koje biste izdvojili u radu s učenicima?

– Za mene su najdraža uspomena pisana slova,  lijepe riječi koje sam čula od svojih učenika,  pogotovo one na odlasku koje su napisane iskreno i bez interesa, a govore tako mnogo.

Želite li nešto poručiti učenicima na samom kraju ovog razgovora?

– Želim reći samo jednu stvar: Nikakve vam nauke ne trebaju ako vi iz ove škole ne izađete kao ljudi, ako ne budete vrijedni, principijalni i išli protiv onoga što donosi zlo u našoj državi.

Hvala na razgovoru, profesorice! Želimo Vam sretan odlazak u penziju!

 

Lamija Aliman

Comments are closed